Za svoje posljednje predavanje na Collège de Franceu, Antoine Compagnon prepustio se konačnom razmišljanju o književnosti, umjetnosti, glazbi kroz kaleidoskop riječi „kraj“. No koji su „krajevi književnosti“? Znači li to da književnik mora prekinuti svoju kreativnu aktivnost ili bismo tu riječ trebali shvatiti u smislu stvaralačkog sumraka? Je li umjetnik kreativniji u mladosti ili u zrelosti? Je li starost pad ili apoteoza? Kroz primjere od antike do danas Antoine Compagnon donosi razmišljanje naše civilizacije o starosti. Ova knjiga zapravo nije predavanje, već lutajuća odiseja. Autor ovako opisuje svoje djelo:
„Kako okončati život književnika? Ovo se pitanje pojavilo tijekom moje posljednje godine predavanja na Collège de France, budući da me uskoro čekala mirovina. Upravo sam bio izgubio vrlo bliskog prijatelja, svog pratitelja dugi niz godina, stoga je zima bila tužna. I književnost ima bitnu vezu sa smrću, žalošću i melankolijom. Od Montaignea do Rolanda Barthesa postoji zajednička nit. Međutim, kasni spisateljski radovi pobudili su manju znatiželju od stila slikara i glazbenika, pogođenih nedostacima tijela – ruke, oka ili uha. ‛Trebali biste prestati raditi u određenoj dobi; jer svi ljudi propadaju’, izjavljuje Bernini stojeći ispred Poussinovih posljednjih slika. Ove nove lekcije i predavanja nastavljaju tu meditaciju o kraju, ishodu, dobi, stanju senilnog, ali i uzvišenog, o ultima verba, labudovoj pjesmi, drugoj prilici, vječnom pjesniku. Maurice Blanchot, citirajući Huga von Hofmannsthala, a koji je citirao Djalâl ad-Dîn Rûmîja, piše: ‛Tko poznaje moć kruga, ne boji se smrti.’“
- Godina izdanja: 2022.
- Naslov izvornika: La vie derrière soi
- Jezik izvornika: francuski
- Prijevod: Marko Maras