Što će ljubavi vrijeme

Što će ljubavi vrijeme

Prelistaj uzorak


Knjiga Što će ljubavi vrijeme nastojanje je, po svojim dosezima jedva usporedivo s ičim što u nas biva objavljeno na tu temu, da se progovara o onome o čemu se doduše može govoriti, ali koje se ne može izreći jer ga ni jedna riječ ne doseže, jer je nerječljivo, jer je neizrecivo. Sva četiri poglavlja knjige, naslovljena s „Varijacije na odagnanu temu“, „Zar samo tapkanje“, „Svakidašnja batrganja“ i „Što će ljubavi vrijeme“, svojevrsni su dnevnik u kojemu se iz vraćanja na sjećanje na stanje koje se jednom dogodilo pokušava dozvati, pokušava ponovno neposredno oživjeti to stanje, ne bi li se tako rastvarale i rastvorile gorčine, slasti i napasti koje svaki dan zahvaćaju i obuzimaju pojedinca, koje nikako da se nadrastu i tako izgube svoju važnost, svoju neumitnost, svoju to jest neupitnost.
Knjiga je zapravo nehotično nagovaranje potencijalnog čitatelja da se pokuša upuštati u pustolovinu lova na ono što je neulovljivo, a bez čega se, da bi se istinitije, istinito bilo, ne može. Bez tih pokušaja pak ostaje se onaj koji je u većoj ili manjoj mjeri dalek sebi i svemu što oko njega jest. Ona je dnevnik o ljubavi, dnevnik o slobodi, koje su moguće, a koje ostaju nedosegnute. Ona je dnevnik o ljubavi, dnevnik o slobodi, koje se ostvaruju tek onda kad se dospije u ono stanje iz kojeg se povuče, u kojem utihne, tako izričita, bez obzira na to kakva je, a tako otrcana, ja svijest, svijest određena vremenom, svijest koja je obilježena, koja je opečaćena, ili vjerom ili razumom. Stoga sva četiri poglavlja, moglo bi se reći podnaslova, pričaju istu priču, kako da se dođe, ili je to možda milost, tako bi neki, do slobode od svake priče, do ljubavi koja je sama sloboda.

***

Ljubav je sloboda od traženja sigurnosti. Neprestano se ukopavaš u nešto, neprestano si ukopan u nešto. Onaj koji traži za sebe sigurnost, on ne ljubi. Onaj koji traži slobodu od sebe, na putu je prema ljubavi. Onaj koji je našao slobodu od sebe, ljubi. Onoga koji je našao slobodu od sebe, njega nema. Onaj kojega nema, ljubi.

Čim je ljubav uvjetovana, evo ti straha. U raju nema straha, jer u raju nema uvjetovane ljubavi. Dok nisi slobodan od sebe, ne možeš biti slobodan od straha. Sebe je strah. Nema sebe, nema tebe, nema straha. A to kad je, je li ikada? Onda je, samo je onda, kad si ljubavi neuvjetovane. Kad nisi sebe ili se, kad nisi onaj koji je uvjetovan. Kad si sebe ili se, kad si uvjetovan, nisi slobodan od vremena. Neuvjetovana ljubav slobodna je od vremena.

A on je volio drugima soliti pamet, nikako nije uspijevao ne biti pijan od sebe. I njega si noćas susreo u snu. Bio je blago pijan, ali ipak pijan. On koji godinama i godinama nije ništa pio, tako je barem govorio o sebi, priznao ti je da je malo popio. Jesi li sanjajući takvoga njega nešto doznao o njemu, ili o sebi? To da drugome voli soliti pamet, odnosno, da je pijan od samoga sebe, nije li ti to već odavno jasno, pa prema tome nisi li sada s pomoću njega ispričao sebi priču o sebi u snu svome. Lakše je u snu nego na javi. Ti si onaj koji zna biti pijan od sebe, ti si onaj koji zna soliti drugome pamet. Ti si onaj koji bi možda mogao to ne biti. Možeš li to ne biti? Tko je onaj koji nikome ne soli pamet, tko je onaj koji nije pijan od samoga sebe? Doduše, u većoj ili manjoj mjeri. Daj, ne mjeri! To dragi Bog ne čini, on se ne služi nikakvim metrom. Što će ljubavi metar.

  • ISBN: 978-953-8075-50-6
  • Uvez: meki
  • Godina izdanja: 2018.
  • Broj stranica: 168

Ako u dosadašnjim knjigama Josipa Meštrovića pokušamo otkriti poveznu nit, koja je utkana u sve njih, mislim da ćemo je naći u činjenici da je u svima njima sam on uvijek glavni lik, ali lik redovito viđen u izvrnutoj perspektivi, to jest kao svojevrsno priviđenje od kojega se valja rasaniti ili kojega se treba osloboditi: drama je tih spisa upravo u tome da mu se, dok se traga za živim vrelima opstanka, zada smrtni udarac. Znatiželjan se čitatelj s tim djelima, barem u glavnim obrisima, donekle mogao sroditi pod uvjetom da i sam ima naviku prizivati vlastita iskustva samopromatranja kako bi ih omjerio s autorovima. Glavna svrha tih napora kao da je uvijek bila odricanje od opsesivnih priviđenja i potraga za pravom zbiljnošću, što god to značilo.
                                                                                                                    Marko Grčić

Od samog početka svojega pisanja Josip Meštrović je odabrao nesvakidašnju poziciju. Izrazit ćemo to također neuobičajeno: da bi održao pretenziju govorenja o egzistencijalno važnim stvarima, potisnuo je ambiciju da bude lako shvaćen i prihvaćen, a pogotovo da bude lagodno svrstan u određene žanrovske, naraštajne, poetičke, pa i idejno jednoznačno određene ladice.
Meštrovićeva meditativna proza kreće se svjesno na rubu oficijelne filozofije i isto tako u blizini neortodoksnih teoloških usmjerenja. Neosporno je, naime, prepoznavanje po sličnosti, upućivanje po afinitetima, bratstvo po slabostima. Drugi koji sluša, onaj koji čita, netko treći koji odabire po srodnosti, svi oni će u Meštrovićevim tekstovima naći dovoljno motiva za emotivnu participaciju.
                                                                                                                    Tonko Maroević